Učinimo sve kako zlikovci ne bi mogli mirno spavati!!!
Vjerovali su komšijama, a oni ih s pomagačima ubili.

Zoran Vuković, zvani Ćelo i Mikser – je, skupa sa još četvoricom saboraca – Jankom Janjićem, zvanim Tuta (izvršio samoubistvo), Radomirom Kovačom,zvanim Klanfa, Zoranom Simovićem – zvanim Simke i Vidojem Golubićem – počinio 6. jula 1992. godine na teritoriji Crne Gore ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kada je na svirep način pogubljena tročlana porodica Klapuh iz Foče. Hicem ispaljenim u potiljak prvo su ubili Hasana Klapuha. Potom su iz automatske puške pucali u Feridu i Senu i sve troje gurnuli niz liticu visoku oko stotinu metara. Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i njena kćerka izdahnule tek nakon dva do tri sata.
Ekonomista Hasan Klapuh, svojevremeno potpredsjednik Opštine Foča, njegova supruga Ferida i kćerka Sena, tek diplomirani građevinski inženjer, pokušali su da pobjegnu iz paklenog ratnog vihora Bosne. Obratili su se za pomoć dugogodišnjem komšiji Janku Janjiću koji im je obećao da će, za izvjesnu sumu novca, moći da ih prevede na sigurnu, ratom nezahvaćenu, teritoriju. U Crnu Goru.

ratni zločinac Janko Janjić

Monstrum Janko Janjić, srpski zločinac

Monstrum izvršio samoubistvo, srpski zločinac Janko Janjić

Istraga je utvrdila da su petorica optuženih prihvatili da za ponuđeni novac prebace porodicu Klapuh. Kada su, 6. jula 1992. godine, prošli carinu, sve pod oružjem, i stigli nadomak brane Mratinje, zaustavili su se kod Mosta Obrada Cicmila i iz vozila izveli tročlanu porodicu.

Hasan, Ferida i Sena Klapuh sahranjeni su na privremenom groblju kod Trebjese,u Nikšiću, u blizini borove šume. Tu se sahranjuju oni koji nemaju nikog iz porodice. Sahranila ih je opština Nikšić.

Haški tribunal je svojevremeno raspisao potjernicu i za “istaknutim” srpskim pripadnicima Karadžićevih zvjerskih odreda: Radomirom Kovačem, zvanim Klanfa, Zoranom Vukovićem Ćelom i Jankom Janjićem Tutom zbog optužbe za direktno učešće u vojnom napadu na Foču i više okolnih sela, hapšenja i ubijanja muslimanskih civila, mučenja i silovanja žena koje su, kako je pisalo u optužnici, bile izložene “brutalnom premlaćivanju, silovanju i seksualnom zlostavljanju”…

Krajem 1999. godine pripadnici specijanih snaga jedinica NATO-a uhapsili su Kovača I Vukovića. Desetak mjeseci kasnije, Janko Janjić se, kada su ga opkolili komandosi NATO-a, raznio aktiviranjem ručne bombe. Zoran Simović je ostao nedostupan čak i zapadnim obavještajnim službama i danas je napoznata lokacija na kojoj živi.

Prvo pitanje je: Zašto je porodica Klapuh ubijena na teritoriji Crne Gore? Zločinci su ih “bez problema” mogli ubiti u njihovoj kući, ili bilo gdje na putu od Foče do granice sa Crnom Gorom. Tih dana je u Foči, ili bilo kojem drugom gradu u Bosni i Hercegovini pod kontrolom vojske Radovana Karadžića i Ratka Mladića, svako mogao ubiti nekog pripadnika nesprske zajednice kada je i na koji način htio; naravno, bez ikakve bojazni da će biti kažnjen.

Logično pitanje je: Zašto su ubice čekale da pređu granicu sa Crnom Gorom i da ih zvjerski likvidiraju na teritoriji Crne Gore. Odgovor je morbidan i zastrašujući u isto vrijeme. Zločinci su htjeli da se malo zabave. Da daju nesrećnim ljudima malo nade, da pomisle da su spašeni, a onda im pokazati da su oni gospodari života i smrti. Zamislite samo koliko su se zabavljali i uživali dok su gledali ozarena lica porodice Klapuh kada su konačno prešli granicu sa Crnom Gorom. Koliko su u sebi umirali od smijeha dok su ti naivni ljudi u sebi mislili: “Spašeni smo!” Ne, ubicama nije bio dovoljan samo zločin. Prije nego što su im oduzeli živote, morali su im pokazati koliko su nemoćni i koliko njihovi životi ništa ne vrijede.